Piše: mr Kadrija Kurpejović

„Naša generacija neće toliko žaliti zbog zlodjela loših ljudi, koliko zbog zastrašujuće tišine dobrih ljudi.“
— Martin Luther King Jr.

Dana 18. aprila 2026. godine navršilo se dvadeset sedam godina od zločina u Kaluđerskom lazu – Husaju, jednom od najtežih i najmračnijih događaja savremene istorije Crne Gore. Na tom mjestu, u vrijeme ratnih sukoba 1999. godine, stradali su nevini civili albanske nacionalnosti, izbjeglice sa Kosova, ljudi koji su tražili spas od rata i vjerovali da će na putu prema Rožajama pronaći sigurnost. Njihov put bio je put očaja, straha i nade da će preći granicu smrti i pronaći mir. Umjesto zaštite, zadesila ih je tragedija koja i danas opominje savjest države i društva.

Umjesto utočišta, dočekala ih je smrt. Ubijeni su ljudi koji nijesu bili vojnici, nijesu nosili oružje i nijesu predstavljali prijetnju. Među njima su bili stariji, žene, muškarci i djeca. Njihova jedina „krivica“ bila je to što su bježali od rata, noseći sa sobom strah, nemoć i nadu da će preživjeti. Takva sudbina nevinih ljudi ne može se posmatrati samo kao događaj iz ratnog vremena, već kao duboka moralna rana. Ona nas obavezuje da o žrtvama govorimo sa pijetetom, bez umanjivanja njihove patnje i bez pokušaja da se istina potisne u zaborav.

Posebnu težinu ovom zločinu daje činjenica da ni nakon gotovo tri decenije nije došlo do pune pravde. Porodice žrtava ostale su bez odgovora koje svako civilizovano društvo duguje: ko je odgovoran, zašto je zločin počinjen i zbog čega institucije nijesu imale snage da istinu dovedu do kraja. Vrijeme koje je prošlo nije umanjilo njihovu bol, niti je umanjilo obavezu države da se prema tom zločinu odnosi ozbiljno i odgovorno. Naprotiv, svaka godina bez pravde dodatno produbljuje osjećaj nepravde i nepovjerenja.

Kaluđerski laz nije samo pitanje prošlosti. To je pitanje sadašnjosti i ogledalo našeg odnosa prema pravdi. Društvo koje želi da gradi povjerenje, mir i demokratske vrijednosti ne može birati koje će žrtve pamtiti, a koje prećutati. Svaki nevino izgubljeni život ima jednaku vrijednost i zaslužuje jednako poštovanje. Zato odnos prema ovom zločinu pokazuje koliko smo kao društvo spremni da budemo iskreni prema sebi. Bez te iskrenosti nema ni istinskog pomirenja, ni sigurnije budućnosti.

Zaborav nikada nije neutralan. Kada ćutimo o nepravdi, tada joj dajemo dodatno trajanje. Kada relativizujemo zločin, nanosimo novu bol porodicama koje već decenijama nose teret gubitka. Zato sjećanje na Kaluđerski laz mora biti više od protokolarne komemoracije. Ono mora postati trajna opomena da se takvo zlo nikada i nikome ne ponovi. Sjećanje nije okretanje prošlosti protiv budućnosti, već upravo suprotno — uslov da budućnost bude pravednija, sigurnija i ljudskija.

Ne traži se osveta, naprotiv traži se istina. Ne traži se kolektivna krivica već se traži individualna odgovornost. Ne traže se velike riječi, već iskren odnos države i društva prema žrtvama i njihovim porodicama. Pravda ne smije biti pitanje političke volje, već obaveza institucija i temelj vladavine prava. Samo tako se može vratiti dostojanstvo žrtvama i makar djelimično ublažiti bol njihovih porodica.

Crna Gora će biti snažnija onda kada pokaže da ima hrabrosti da se suoči sa svim teškim stranicama svoje prošlosti. Snaga jedne države ne mjeri se samo njenim institucijama, već sposobnošću da prizna greške, iskaže pijetet prema žrtvama i pravdu postavi iznad političke koristi. Suočavanje sa prošlošću ne znači optuživanje jednog naroda ili zajednice, već imenovanje odgovornosti onih koji su zločin počinili ili omogućili. To je jedini put ka društvu u kojem žrtve nijesu zaboravljene, a zločini nijesu prepušteni tišini.

Kaluđerski laz ostaje rana porodica stradalih, ali i rana našeg društva. Dok god nema pune istine i moralne satisfakcije, ta rana neće zarasti. Ona će se vraćati svakog aprila, ali i svakog puta kada institucije izbjegnu da odgovore na pitanja koja porodice žrtava godinama postavljaju. Zato je obaveza javnosti, medija, intelektualaca i odgovornih institucija da ne dozvole da Kaluđerski laz postane samo fusnota u istoriji.

Zato je obaveza svih nas da pamtimo, da govorimo i da ne pristajemo na ćutanje. Jer ćutanje nikada nije mir — ono je samo produžetak nepravde. Ako želimo društvo koje počiva na istini, onda moramo imati snage da govorimo i o onome što je najbolnije. Kaluđerski laz nas i danas opominje da pravda koja kasni ne smije biti pravda koja nestaje.

Foto: RTV Rožaje – obrada redakcija časopisa “Glas Kurpejovića”