Bukovica: 33 godine od zločina i tri decenije nedovršene pravde

Događaji u Bukovici kod Pljevalja predstavljaju jedno od najtežih poglavlja stradanja muslimanskog stanovništva u Crnoj Gori tokom 90-ih godina, ali i jedan od najozbiljnijih testova vladavine prava koji država do danas nije položila. Prema dokumentovanim nalazima organizacija za ljudska prava i javno dostupnim podacima, na prostoru Bukovice je u periodu 1992–1995 sprovođen sistematski pritisak koji je rezultirao ubistvima, otmicama, mučenjem i masovnim protjerivanjem stanovništva, uz zastrašivanje, pljačku i uništavanje imovine.

Posebno tragičan trag ostavili su napadi na nezaštićena sela, među kojima se u javnosti često navode Trpinje i Šapići. Bukovica se u crnogorskoj javnosti prepoznaje kao jedina teritorija u državi na kojoj je tokom 90-ih godina došlo do etničkog čišćenja – ne kao politička fraza, već kao posljedica niza ponavljanih radnji čiji je očigledan ishod bio: uklanjanje stanovništva i prekid njegovog života na ognjištima.

Savjet Muslimanskog naroda Crne Gore podsjeća da se 14. februara 1993. godine u vezi sa dešavanjima oko Čajniča u javnim izvorima navodi napad na nezaštićena sela Trpinje i Šapići, a da su događaji koji su uslijedili narednih dana dodatno produbili strah i nesigurnost bukovičkog stanovništva.

Zajednica prije progona: činjenice koje se ne smiju zaboraviti

Da bi se razumjela razmjera posljedica, važno je podsjetiti na demografsku sliku prije ratnih dešavanja. Prema popisu iz 1991. godine, u opštini Pljevlja živjelo je 39.593 stanovnika, od čega 21.916 Crnogoraca, 9.529 Srba i 6.964 Muslimana, dok su ostali bili Jugosloveni, Hrvati, Makedonci i drugi. U bukovičkim selima živjelo je oko 1.500 stanovnika, pri čemu je 65–70% bilo muslimansko stanovništvo.

U Bukovici je 29 sela bilo naseljeno isključivo muslimanskim stanovništvom: Tvrdakovići, Rosulje, Raščići, Hromac, Sirčići, Selišta, Gunjičići, Borišići, Klakorine, Borjanica, Kržava, Mrčići, Rujevica, Geuši, Budijevići, Madžari, Ograde, Vukšići, Čerjenci, Đenovići, Stražice, Brdo, Plansko, Močevići, Kruševci, Bunguri, Kava, Ravni i Hajlovine.

U selima Srečanje, Meljena, Rudići, Krčevine, Brda i Piperi živjeli su isključivo Crnogorci i Srbi, dok su Kovačevići i Lugovi bili mješovita sela.

Ovo su podaci koji pokazuju da govorimo o prostoru sa jasnom demografskom strukturom i zajednicom sa kontinuitetom života, koja je potom bila izložena pritiscima sa ciljem da napusti svoje domove.

Stvaranje ambijenta straha: militarizacija i svakodnevno nasilje

Sa izbijanjem oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, prema dostupnim podacima, sprovodi se mobilizacija Crnogoraca i Srba u Bukovici, a po prvi put se otvara komanda Vojske Jugoslavije u Bukovici, u selu Kovačevići. U istom periodu, prema navodima iz izvora, pripadnici oružanih formacija bosanskih Srba prelaze iz BiH na teritoriju Crne Gore, dok se bukovički Muslimani tretiraju kao “neprijateljska strana”.

U takvom ambijentu slijede pretresi kuća pod izgovorom traženja oružja, pljačka novca i vrijednosti, batinanja muškaraca, prijetnje ubistvom ukoliko se ljudi ne isele, kao i povremena ubistva, što je mnoge porodice natjeralo da bježe iz Bukovice.

Otmica porodice Bungur: februar 1993. kao simbol stradanja

Dodatni, snažan simbol ovog perioda predstavlja događaj od 15. i 16. februara 1993. godine, kada je, prema dostupnim podacima, 11 članova porodice Bungur odvedeno kao taoci. Šestoro starijih članova porodice vraćeno je 21. marta, a preostalih pet – dvije žene i troje djece – razmijenjeno je 23. maja 1993. godine.

Razmjera stradanja: brojke koje obavezuju

Prema dostupnim podacima iz izvještaja i analiza, u periodu 1992–1995 na prostoru Bukovice: ubijeno je šest osoba, dvije su izvršile samoubistvo usljed posljedica torture, 11 osoba je oteto, oko 70 ljudi mučeno, a oko 270 protjerano/raseljeno. Iza ovih brojeva su ljudske sudbine, prekinuti životi i trajne posljedice po porodice i zajednicu.

Bukovica kao trajna mjera državne odgovornosti

Savjet Muslimanskog naroda Crne Gore ukazuje da Bukovica predstavlja mjeru državne ozbiljnosti i odgovornosti ne samo danas, već i kroz čitav period u kojem se ovaj slučaj ne zatvara na način koji bi zadovoljio standarde pravde. Posebno zabrinjava činjenica da je, prema dostupnim podacima, istraga obustavljena 2008. godine, bez epiloga koji bi dao jasne i provjerljive odgovore porodicama žrtava i javnosti.

Zbog toga Bukovica nije samo tema sjećanja, već i pitanje povjerenja u institucije, jednakosti građana pred zakonom, stvarne zaštite manjinskih prava i kulture sjećanja. Dok god izostaju jasni odgovori o izvršiocima i nalogodavcima, kao i potpuna institucionalna slika događaja i odgovornosti, ostaje i osjećaj da pravda nije dostižna za sve.

Redakcija časopisa ovom prilikom izražava pijetet prema žrtvama i solidarnost sa njihovim porodicama, podsjećajući da se mir i stabilnost ne grade zaboravom, već istinama, odgovornošću i pravdom. Bukovica to traži već 33 godine – i tražiće sve dok država ne pokaže da je spremna da ovo poglavlje zatvori na jedini ispravan način: kroz potpuno utvrđene činjenice, jasno prepoznatu odgovornost i dostojanstvo žrtava u javnom pamćenju.

Ovdje možete pročitati:

1. Bukovica_knjiga posvecena zrtvama progona
2. Izvjestaj sudjena za ratne zlocine u Crnoj Gori_2013

Redakcija časopisa “Glas Kurpejovića”